tri leta
davne 2009,24.01 napisah prve svoje rijeci.Bile su pune straha i dileme.Stihovi Jesenjina(mog obozavanog)....cicila sam kraj svog kompa i cekala neku reakciju nes da se desi,netko da me primjeti,neki prolaznik jer bijah kao kip u Urinoj magli....da ne kazem ko guska u magli....-pa cu si fino rec kip.Tako me Florijan docekao i dopratio na blog,bilo mi je jako tesko..popila sam otkaz nakon sedam godina jedva nadenog posla,deca su bila mala,problemi u svakom koraku,jedva se odhrvas s jednim vec drugi za siju hvata i davi...zatim su tu stizali svi moji dragi frendovi...necu nikog nabrajat jer ih je puno.Predragi moji.Skoro da se bojim okrenut unazad jer trebalo bi bit bolje,ako vec ne i lijepse,trebalo bi prestat kukat,plakat trebalo bi ovu skolu od zivota vec jednom polozit maturirirat,ma kaj matura dipl. ing zivota..pa kako onada i dalje stojim na jednom mjestu i nis se lijepoga nije desilo,al ok! Uglavnom ja slavim trogodisnjicu nasega prijateljovanja i uzasno mi fale neke stare njuske sa svojim komentarima....
zato bi ovako rekla
otkud kazaste tuga je sto se krsi kao val o stijene sa svih strana
kad nase srce berbu svrsi zivot jad je to je tajna svima znana.....(dalje neznam)
Dajte srcu da se opije obmanom.....itd.
I srce opijeno obmanom se oporavlja kad vidi prave vrijednosti
:)))
a ja se točno sjećam kada sam prvi put vidio tvoj nick i pomislio kak si neki makedonac iti tako nekako :)))
je, nevjerojatno je kako vrijeme ide i kako nestaju imena u tom prolaženju. i meni fale neki ljudi, eto, baš florijan kojeg si pomenula, on najviše. i frka i milan šop i tako... da ne nabrajam kod tebe. ti si prorijedila svoje pisanje, a meni je žao zbog toga. volio bih češće virit u tvoj svijet.
neka ti je dobra ova trogodišnjica i neponovili se problemi sa kojima si došla u blog svijet.
je da i mnogi drugi su bili ziher da sam neki cudni frajer,hhiiihi.Nazalost sto se pisanja tice uistinu ponekad kad legnem u glavi ispisem blog pa zaspim,tako malo vremena se nade za samog sebe,premalo.Vjeruj da uredno procitam manje vise sva pisanja al ponekad ne ostavim ni trag...
Draga sonke,oprosti možda se preintimno obraćam, ali osjećam i vjerujem daje neke stvari dobro znati. Nickove koje spominješ ...Florijan, noćas sam do 1 sat tješila njegove djevojčice u suzama, mojim i njihovim. Veća je jecala od nemoći, bijesa... sve nam je uništio, rekla je . Ne mogu se više koncentrirati ni na što. Ni glupe latinske poslovice ne mogu naučiti napamet. Trebala sam ga zvala da dođe po mene ,a on je otišao i rekao da se zbog mene ne misli vraćati. Mlađa je klonula u suzama, noćima ne spava trza se na svaki moj pokret pipkajući ručicama jesam li još tu, pa kaže da zna da je prevelika da bi samnom spavala u krevetu ali jedino tako se može odmoriti, pa ju puštam i znam da je to sve strah da ću i ja otići. Čujem priča uokolo kako su to cure dobro podnjele i vjerujem da misli tako, no istina je sasvim drugačija i proći će još dugo, dugo dok njihove i moje boli ne zacijele. Florijan je, pisao je... i dopisao do onog što ga je interesiralo. U stvarnosti jedan je od onih koje u svojim blogovima i ne voliš baš, gazi male ljude, otpušta one koji su mnogo znoja prolili na radnim mjestima teško stečenim...I ljubuje s Frkom. Oboje su postigli svoj cilj. Obavili ono po što su ovdje došli. "Našli su se" a dokle će trajati, ćut će se. Ja sam sada zlica kada spomenem da bi za "njegov" vikend bilo lijepo da je tu i podrži svoju kći na natjecanju, ali on na krilima novopronađene muškosti kurvu pretpostavlja svojoj djeci. Sreća je u malim stvarima na koje je on odavno zaboravio i ne gradi se na lažima.
A njih dvoje (Frka i Florijan) sami sebe uvjeravaju da će biti big happy familiy.
Family možda (ipak sumnjam) ali nit big a još manje happy. Nije posao ono što će te usrećiti, mada financijska stabilnost ulijeva sigurnost. Voli svoj život takav kakav jest i ne žali što ne čuješ više ništa o Florijanu, sretna si što mu nisi stala na put, vjeruj.
....Nikada neću živjeti u sutra
volim te danas,
jače za svako jučer...
Svaki novi dan ujedno je i novi početak.. Uvijek se treba nadati da će sutra biti bolje.. ;) a mi smo tu da čujemo tvoje razmišljanje i kad to ne možeš na glas izreći!
Čestitam! :)
i ja samo čestitam
sve je već sad ok :D
nekad i nekaad
Pomisao na Bozic nekad mi je punila srce,doslovno punila me ta predivna pomisao na sve,samo se sjetim te topline,tih mirisa,te nekakve ispunjenosti.Pa kiranja darova,pisanja pisama zelja s klincima,lutanjanja po ducanima trazenja bbas te zelje...pecenja kolaca.Radila sam tri smjene i znala sam prije nocne ispec biskvite,vratit se s posla napravit kremice,naspavat se i zavrsit kolac.Strasno sam bila ponisna na sebe kako uspijevam,kako funkcioniram...hm:jedne veceri na Badnjak sam prikunjala u boravku uz teve,probudila sam se u zadnji tren pocela trcat s darovima(koje sam sakrila na tavanu)poplela se na zadnju stepenicu i iscasila nogu,komentar mojih klinaca je bio;mama culi smo Djeda kako se spusta niz dimljak....jedva sam ostala da ne prasnem u smijeh,pisis nogu ,nije me boljelo,ta radost iz njihovih ociju...taj niz od osmijeha sluzi kao tableta protiv svih bolova...Sva ta neka radost je stizala sa svih strana,kicenje bora,bozicne pjesmice... sve mi je to tak nekak bilo posebno......pamtim i sad to al srce mi se vise ne puni tim nekim radostima.DAnas sam rekla jedva cekam da ta sva s...produ,idu mi na zivce i pokloni i kolaci i kuhanje i pecenje i sve sto ide uz to.Muka mi je i od same pomisli na te dane....Na Badnjak prosle kodine radili smo do sest,neka baba je grebla po vratima pet do sest da joj otvorimo ducan jer jos nije kupila ni jaja ni brasna a treba kolace pec-uzas...neznam od ceg mi je gore od ljudi koji se ponasaju kao da je zadnji dan kad ce jest il od posla na kojem slamam kicmu il od cega ta averzija prema Bozicu...
Od posla draga...........Vjerujem ti
Zenta ima pravo. Posao.
verujem da ima veze sa tim nekim unutrašnjim (ne)zadovoljstvom...
a možda i sa godinama, starimo :)
kako ja volim čitati sve što ti napišeš, nemaš pojma. to ti je kao da oboje imamo po šezdeset godina i da živimo u istoj zgradi dobri dio svoga vijeka, pa uz jutarnju kavu istresemo sve svoje dnevne i životne muke, a onda idemo u svoje obaveze, pa tako svaki dan.
imaš predivnu sposobnost da obične stvari preneseš pitko i čitljivo, opipljivo i obojeno. točno mogu osjetit mirise iz tvojih lonaca i nervozu u tvom glasu.
dobro je rekla zenta. količina posla nersrazmjerna godinama. trebalo bi bit proporcionalno da bi osjećaj radosti za blagdane ostao isti. nekad si bila mladja, djeca su bila zbilja djeca, a blagdanse obaveze su bile prilagodjene njihovoj dobi.
sada si starija, djeca više nisu ona mala djeca, ne vjeruju u djedove mrazove, puno toga, ako ne i sve je izgubilo bajkoviti smisao, ostao je goli posao oko priprema hrane, kićenja a poslije čišćenja i raspremanja, a sve to vjerojatno samo ti obavljaš iz neke navike, a nikomu drugome nije niti važno. djeca čekaju kad će šmugnut vani, muž nikada nije ni pomagao u kuhinji...
što reći?
probaj smanjit sve ono što nikomu ne znači više. osobodi sebe obaveza najviše koliko možep procijenit da nitko neće ni primjetit. napravi si novu firzuru, naspi si češće ovih dana uvečer pred spavanje čašu vina i češće gledaj kroz prozor u daljinu. malo snova čuda čini, vjeruj tvome uri.
na početku mjeseca napisala sam Najbolji u prosincu...svi se najviše trude baš u te blagdanske dane da je to postalo nenormalno....
vratimo se onom pravom razlogu veselja da bismo zadržali mir u ovo" gladno" doba godine...
uredimo sebe za Božićni smisao, topli ti pozdrav :)
potpisujem Put...:)))
Nedavno mi je prijateljica rekla kako ne želi ove godine slaviti Božić kakvog je navikla, kako je depresivna zbog krize i opće neimaštine i da ne želi uopće ukrašavati dom ili nešto posebno pripremati jer preumorna je od svega... Razumijem stoga i tebe i napisano i Ura je dobro napisao "sve je izgubilo bajkoviti smisao, ostao je goli posao" nadodala bih život - goli život, preživljavanje.
No to i je poticaj da se zagledamo u sebe i da ljudi konačno proslave blagdane mirni i pomireni iznutra, da shvatimo svi da je materijalno nevažno i da je uredan stan, malo, simbolično drvce i nešto sitnih kolača uz finiji ručak, sasvim dovoljno da se naznači važnost Božića kakvog okolina očekuje... No važnije je da shvatimo ono najvažnije - ljubav prema čovjeku, nesebično davanje i izazov pronalaženja novih sebe u teškim vremenima koje živimo. Važno je pronaći smisao uz svo sivilo koje nas pritišće svakodnevno, važno je da kao žena prikupiš snagu, nabaciš osmjeh i učiniš i ovaj Božić dragim ljudima unaokolo posebnim - nema predaje...
A za opisanu baku koja u zadnji trenutak dolazi kupiti potrebno za pripremu kolača mi je bilo drago da je došla, znači da joj je ipak dobro kad se sirota stara trudi, pitam se kako je to kod nje ove godine? Nadam se da će ti doći ponovno u zadnji trenutak, da ima s čim kupiti jer mnogi nemaju i stoga pokušaj promišljati iz tog kuta... Tebi/ nama je ipak bolje, ma koliko se činilo otužnim i monotonim - vjeruj nema prostora nezadovoljstvu. Raširi svoja krila i kreni...
potpisujem
uzdah izdah 2
Nazvala sam mamu i rekla joj:
Mama,doslo mi je da se ubijem i ubit cu se!!
odgovorila mi je:Ubi se budalo!
Ohladila sam se,ocekivala sam njezne rijeci kao:nemoj dijete ili tesko je al isplati se borit.....u stvari imala sam tisuce njenih rijeci u glavi memorirano,al ni jedna nije pocinjala sa Ubi se budalo! to me posjelo na pod.pocela sam plakat,rekli bi ne iz duse iz pete.....cekala je da se smirim...Zatim mi je rekla Zar neznas da pametan zivi zato jer zeli a bedast zato jer mora tako nekako......cekala je da prestanem radit one uzasne zvukove poslije plakanja,zatim me pitala o svemu kaj e desava i slusala je i slusala red naricanja,red price.....rekla mi je:jesi bolje?naravno kad sam pol duse istovarila.....Rekla mi je da se uzasno prepala i da mi je morala rec nesto sto bi djelovalo poput samarcine,nesto da me odmakne od tih misli odurnih..i uspjela je.
viš kako to ide s mamama... nije ni njoj lako s tobom... ;)
ja na takve izjave ne govorim da djeluje,nego djelujem..pa nek mrzi mene. od toga se ne umire.
ovo je bio duboki uzdah. nemam pojm azašto ali ja verujem u tebe :)
eto vidiš čemu mame služe? i kad odrastemo, i kad nismo pod njihovom šapom, mogu nas tresnut ne bismo li se osvijestili.
bravo za tvoju mamu.
udah-izdah
Dakle,nedavno sam se pitala:Moze li majcino srce prepuknut?
ovo je drugi dio:Posjecujemo skolsku psihologicu(koja je je iznimno draga,naravno puna razumjevanja,koja nudi primirje,rekli bi :ona zna znanje-neosporivo)I!?Ovo je nas treci posjet njoj,malo smo sparing partneri ja i suprug(koji ovo jako dobro podnosi,bez velike halabuke,ima brif da je to tako i da netreba dizat galamu) pa on i kcer,i sad ja i kcer.E sad!Ja,majke mi prolazim cijelu agoniju,izvana:znojim se,tresem se,jedva funkcioniram,svakakve su mi misli na pameti;iznutra:patim,jedva ustajem,trazim odgovore,trazim gdje sam ja to pogrijesila,sto sam ucinila,preispitujem propuste....Prije godinu dve ona je bila Oka moga zjenica,jezik sam podrla razgovarajuci s njom,izvlaceci iz nje klijestima rijeci da slozimo razgovor,nikad nisam odustala,hvalila je,kudila je,tretirala kao prijateljicu,meni ravnu po godinama,spustala se na njen nivo,bila opako liberalna,dozvolila da ljutnju iskaze psovkama,da izbacuje lave iz sebe....
A glavni zgoditak je bio:Moji roditelji me zanemaruju,ne pricaju samnom!!!!!
To je rekla!!!!!!!Nisam disala ,samo da bolje cujem o cemu se radi....da nije moja kcer rekla bi joj..........nesto!A ovako ju gledam i divim se,prvo se divim njoj ,potom se malo divim sebi.O kako se divim sebi!Ako se djele nagrade neke ja bi si digla spomenik i nagradu nataknula ...na jedno mjesto.
Naravno,danas pozorno slusam razgovor izmedu nje i psihologice,i na pitanje:Sto bi ti rekla,kakva je tvoja mama?kako bi opisala mamu?prvo ona suti par sekundi(to bi u nekom jeziku trebala bit kazna) a onda gleda u pod i kaze:Moja mama je(pa suti) je ljubazna i zasuti!I? kao potice ju zena ponavljanjem pitanja!pogleda me moje djete i kaze: jos je dobra!!!
I tako ja sjedim na stolcu,il lezim ispod njega neznam ni sama,pokusavam se sabrat i ostat pri zdravoj(jer moj zivot su jebeni med i mlijeko,pa neznam nista)Bojim se otpret gubec jer cu vjerojatno pocet zapomagat(kao ono:manijak,upomoc,ispred mene je manijak,mislim da ce me ubit)Skupim svoje emocije,pogledam ju i samo joj se onak od srca nasmijesim i ocima i licem.Pitam se od kud je izaslo ovo malo cudoviste?iz mene nije -kunem se.Vjerojatno iz supruga-da ,da to je iz njega izaslo!Kaj????kaj je to?od kud je to,cije je to djetesceod 16 godina?zar je moguce da je to moje djete.Ako je to pubertet ja sam konj u svim smislima te rijeci.Ako ovako placam neki grijeh,moram priznat da je dobra naplata,ako placam svoju nesposobnost odgoja meni svaka cast....ako nije to STO JE ONDA.......
Aaaaaaaaaah, ja sam mojoj mami pred udaju (bez pomoći psihologice) rekla kako ona nikada sa mnom nije razgovarala o meni. Uvijek smo pričali o nekim drugim ljudima. A ona mi je rekla - pa kada ti nikad nisi htjela pričati o sebi! Onda sam morala pričati o drugima da vidim što ti uopće misliš u životu i jesi li na pravom putu.
Huh, zatekla me.
To vrijeme prije mog vjenčanja bilo je neko vrijeme raščišćavanja odnosa među nama. Svega smo si uzajamno istresle. A ja sam nju počela shvaćati tek kada sam počela imati svoju djecu. Pa mi sada moja kćer kaže - valjda biš ti primijetila da se ja drogiram! A ja ne znam. Stvarno nemam pojma bih li primijetila. Pa mi priča o tome kako njene prijateljice prodaju obiteljsku zlatninu da bi kupile drogu, a ja se pitam bih li ja primijetila da mi je zlatnina nestala? Pa primijetim da na njenoj ruci nema zlatnih narukvica koje je dugo vremena nosila... Hmmmm
Ne, ja samo znam da ništa ne znam. Nadam se da sam dovoljno budna. Nadam se da bih primijetila. Kažem da bih voljela da mi kaže netko tko zna, ali kada pokušam zamisliti kako mi netko to kaže, ne čini mi se da bih mu vjerovala. Ne bih se uvrijedila, ali mislim da ga ne bih ozbiljno shvatila.
NE POSTOJE RODITELJI KOJI NE GRIJEŠE! Uopće nije bitno radi li se o nečijoj interpretaciji ili o objektivnoj greški, nije prirodno ne pogriješiti i nije prirodno da se ne dogodi da dijete ima prema roditeljima veća očekivanja od onoga što su u mogućnosti pružiti. U potpunosti zbrinuti dijete, ujedno je i njegovo zanemarivanje jer ga se tako sprječava da odraste. Za dijete je dobro da ga ponekad i zanemarimo. A s vremenom će već shvatiti zašto je tako bilo. Malo i ti pretjeruješ kad hoćeš rezultate odmah i sada. :)
Uistinu se od djece moze svasta dozivjeti, treba ostati sabran, ustrajati i ne pokazivati znakove nervoze..odrastanje nije nikome proslo u savrsenom redu, uglavnom imamo nekakav prigovor na roditelje...
"U potpunosti zbrinuti dijete, ujedno je i njegovo zanemarivanje jer ga se tako sprječava da odraste."...moram vam rec da mi se ova vasa recenica cini kao moja parabola zivota...-hvala!
U pravu si, putuzatvorenisvijet,svaki dan si u nekom standby polozaju.....
pročitao sam tvoj post prije dva dana kada si ga napisala i pošao ti pisati komentar. ali, otelo se kontroli, napisao sam svašta što nisam želio i nisam trebao. o svom životu i svojim sjećanjima govorim. pa sam pobrisao i ostavio malo vremena nek prodje.
sada ću ti reći samo da je odvajkada odnos roditelja i djece u toj dobi bio neobjektivan i nerealan. djeca trebaju vremena da shvate kako nije čitav svijet na čelu sa mamom i tatom u uroti protiv njih. a roditelji trebaju beskrajnog strpljenja i nestvarno puno ljubavi da progutaju sva dječja sr..a.
ti si dobra majka, sonke, vjerujem u to. kao što vjerujem da je i tvoje dijete jako dobro dijete. stisni dušu i čekaj. isplivat će sve dobro što treba isplivat, a otplivat će sve ružno što mora otplivat.
vrijeme je čudo i čini čuda.
ynam da je to s vremenom cijelo cudo.....al svaki dan malo soli na ranu mi neko od nijh utrlja pa me to i ponijelo u post
duboko udahni
Boze....milostiv si...........
svasta sam ove godine prozivjela i prezivjela ...stalno mislim kako je covjek zivotinja sa instiktivnim nagonima u borbi za opstanak...a nebi se bunila da je to neki divan opstanak u kojem ne oskudjevam i da obilujem...nekuzim to!!!
opstanak uopce nije zeljen,jer se nema jer neide jer nemam snage....al taj instikt me tjera da se borim i borim i nedam i nedozvolim da padnem i kad padam i ne dodirnem tlo vec sam ustala i onak na brzinu bacim pogled jel vidio tko taj moj pad(dal mi se smije...i sprdava...gle kako pada ova baba sto u zivotu posrce...)dakle ne kuzim zakaj se mi to toliko borimo.Gledala sam tetu na smrtnoj postelji,gledala kako ju je pojela bolest...a izgledala je tako predivno tako mirno....bas kao da spava....kao da ce svaki tren progledat puna ozdravljena(palo mi je na um :miruj srce u smrti se sniva....)gledam svaki dan udarce i na poslu i doma i sve su to udaci "u glezanj" rekli bi ispod struka....pa citam Uricu koji prolazi kroz maglu i mislimo na isto...mozes baunjat u magli i nitko nevidi ni suze ni bol predivno si neprimjetan.....i nekuzim od kud taj instikt za borbu iz dana u dan i cemu sve to....i boze gdje je kraj!!!!
kraj lošeg će vjerojatno doći
početkom ljepšeg vremena....
kraj lošeg će vjerojatno doći
početkom ljepšeg vremena....
eto i tebe konačno, pa makar te muka natjerala da napišeš par riječi.
moram dodat da ne mislim kako se većina nas uporno i stojički bori sa problemima i diže sa koljena kada nas nedaće srše. kod mene barem to ide stihijski, kao što rekoh već - pluća sama gube zrak, ne pitaju niti traže dozvolu. a smrt, bolest, tuga je svuda okolo, puno je više od lijepih svijetlih trenutaka.
drago mi je vidjet te.
Tamo negdje, na deseti rođendan, netko mije poklonio knjigu, sada već pokojne Nade Iveljić.... „Dobro lice“...
Nije to ništa mudro. Priča o jednom klaunu, jednom smrknutom liku koji se zvao Fol ako se dobro sjećam, grahu s kobasicom ljutom kao sam vrag i ponešto klinaca koji sve to povezuju.
No, Nada je tamo zapisala pjesmicu koje se više ne sjećam, ali započinje riječima
„ U svakom predmetu svjetlosti ima, u noćima mračnim i morskim dnima“.
Dobro, možda ne ide baš tako, ali slično jest.....
I u to vjerujem od tada, a sad mi je četrdeset i četiri...
Vrijedi Sonke, život je lijep. Smrt mu je sastavni dio svakako. I bolest. I tuga. I posrtanje. I padovi.
Ali, darovan nam je, što je velika sreća i dobitak na svemirskom lotu, pa ga treba udahnuti punim plućima i veseliti mu se.... bojim se da drugoga nemamo u kojem bi popravljali ovaj, koliko god mi u to željeli vjerovati....
Valjda nam je tako nešto obećano još od adama i jabuke :)
Uzdaj se u sebe, desiće se i lepe stvari, kada veruješ u to, to je već pola do cilja
Sigurna zarada putem intrneta - http://youtu.be/f14D_u4gZOM
Na našem putu nailazimo na cvijeće i stijene, na suze i smijeh, na visine i na dna. Neizbježno je. U životu moramo oćutjeti sve (zbog ravnoteže), ali mudro je misli zadržati u sadašnjem trenutku. A u njemu, u sadašnjem trenutku, možemo i moramo birati u što ćemo gledati i čime ćemo se puniti.
sine moj
Sutra moj sin slavi 13. rodendan.Otisao je (iskreno potjerala sam ga) spavat..Ja sam instant mama,imam gotove gore za tortu,brzu kremu od cokolade(koju sad hladim)....a u stvari solo sjedim kraj case pive i pitam se:godine kud ste otpirile....htijela bih s nekim nazdravit...ali...Dragi blogeri s vama nazdravljam....dakle u zdravlje mom sinu,mom ponosu.
uvijek ima netko za nazdravit, pa makar i na blogu :)
uzdravlje i tebi ;)
ma živio nam trinaestogodišnjak bar sto lijepih, veselih i zdravih godinica. i njegova mati sa njim.
sretan mu 13... a i mami...:)))
imaš nešto neprocenjivo :)
hvala od srca...
ma ti si sjajna, dizem casu za tebe i za njega
živjeli - za oboje! :))
S malim zakašnjenjem pridružujem se čaši piva jer sam upravo jela ribu pa mi paše. Inače čestitam i tebi mlada majčice na tako velikom sinu. Moj drugi unuk je 29.9. ove godine slavio 13 godina, no sreća da mu je mama slastičarka pa nona već odavno ne mora peći torte , koje uzgred rečeno nikad baš nisu dobro uspijevale.
oprostaj
Dakle ovih dana,previse posla,previse zaokupljenosti svim i svacim,ali i onim pitanjem:kako se oprostiti sa onima koji nas napustaju?
Isla je na obican pregled kojim joj je dijagnosticiran zlocudni tumor na bubregu,metastaziran.Toliki sok je pretrpila da je u jednoj noci ostarila kao u 20 godina.Moja teta,fajter....njena invalidnost(sa 15 su joj amputirali obije noge) nikad joj nije pricinjavala problem.Znala se nositi s mukama,premalo je dobrog bilo u njenom zivotu....premalo!Znam da ga ima premalo u svacijem ali me to nekako bas dotuklo!No to jutro kad sam skocila kod mame na kavu,lezala je na krevetu nekako cudno.....Mama objasnjava;rekli su da je tumor metastazirao na kicmu i ostala je tak paralizirana.Sad je kao biljka.Tako me pocelo gusiti....Sta rec?kako pocet recenicu?
Samo nas je pogledavala,i svako malo s grcom na licu,pokazivala koju vraziju bol trpi.......
Teško je išta smisleno reći... samo da joj se bol ublaži, da ne pati... "samo"... Grlim vas obije...
uh, zaboga, ...napisat neš smisleno teško da....
grlim vas
Grozno
nema se tu što reći. zinem a glas mi ne izlazi iz grla.
možeš si jedino reči da postoji neki "veći" razlog za to koji je nama u ovom trenutku nepoznat
Bila u poziciji da vidim takav pogled od najrodjenije.
Žao mi je.
saljem podrsku
Ma vele da i ovaj gore neće svakog. Al što se namjeri na nama drage ,uvijek. Nije fer. Neću i nemogu da ga pravdam..
duboko udahni3
kako se oprostiti od onih koji nas zauvijek napustaju?
Nisi jasna........................napuštaju nas ZAUVIJEK pa im nosim cvijeće ili ono........odu!!!
je li ovo neka zaraza na blogu sa napuštanjima i odlascima dragih nam ljudi?
od njih se ne opraštamo, ostaju u nama zauvijek.
duboko udahni 2
Pitam se ponovo:Moze li majcino srce puknuti?
Moze li?
Sjedili smo na plazi,u nasim ligacima,ispijali pivo i sutili..Nikad nismo bili blizi,u dusi,u mislima,pogledima.
Uzasno me nesto bode u leda!-rekla sam ti
Primio si me za rame i pogledao.Nemas nista!-velis mi
Kako je to moguce,vidim veliki noz koji mi je zaboden ravno izmedu dve lopatice!
meni bude ispod grla. nekad prošeta i do grudi.
jel da uzasno boli?
nadam se da je prolazni... duboko udahni, majka je majka... nemam mudrosti jer sam i ja majka... :)))
da je prolazno... i da ne vidiš dobro... he...:)))
zašto, sonke? zašto?
Nož se ne vadi, to znaš..................Znaš i zašto???
Srce bi trebalo nauciti da bude rastezljivo, ne lomljivo.
duboko udahni
Iako sam zagazila u cetvrtu deceniju svog zivota(oo kako sam se krasno izrazila),jako dobro pamtim svoje prvo razocaranje.Dakle imala sam sest punih godina,dugu plavu kosicu,uvijek vezanu u pletenice.Zlatnu dugu kosu(koju mi je frizerka odrezala kad su se u skoli pojavile vrazije usi) koju nikad nisam mogla rascesljat,pa sam uvijek zvonila teti Ankici na vrata sa kefom u ruci i suznim ocima.Uvijek je znala s tom mojom kosom,a kao uvijek bi nesto opsovala,uzela kefu i rascesljala me.Doduse doga danas nema,nemres sam tak dojt susedu na vrata i dajte me pocesljajete...Al eto...Dakle u mojoj zgradi kat ispod nas zivio je Goran,svirao je klavir.Boze kako je to bio ulasten klavir.Mogao si se vidjet u njemu.Kako je tek moj susjed svirao...iako se tad nisam kuzila u to,klizio je po tipkama,bi rekli.....I druzili smo se Goran i ja,ponekad.Moja generacija zna tad smo se cesto "kokali" (da nebi bilo zabune-to je igra s kartama koje udarcem okreces),zakon!Ostatak generacije se igrao partizana i svaba.oko zgrade se trcalo do iznemoglosti.Joj dragi boze tek sadvidim da smo se fakat znali dobro igrat....No Goran nije sudjelovao u tim ratnim igrama,samo u kokanju.Njegovi roditelji,neznam tam neke face,vrlo su bili bogati,stan im je bio sredjen tip top.Bogatasi.Goran nije nosio traperice a ni tenisice...nije nikad trckarao po parku,divljao na vrtuljku,visio na vlakicu,imao ruku u gipsu,izbio prednji zub s ljuljackom...Nikad!Goran je predivno svirao klavir.Goranoi roditelji su hodali ponosno od parkinga do zgrade(10 koraka)vjerojatno jer je njihov zivot bio tako savrsen(u njihovim ocima).I tako ponekad smo se druzili moj susjed i ja,ponekad bi on meni nesto odklaviral na svom klaviru,a ponekad bi sam pricali i kokali se.Jednu nedjelju,sva sreca da mi starog ni bilo doma(jer je on obavljao nedjeljnji odlazak na plac)netko je sjeo na zvono i to rekli bi uzasno zivcano,kao kad je neka opaka situacija.Mama je skocila i sirom otvorila vrata,moja mala malenkost je virila iza mame(moje predivne velike mame)Ispred nje su stajali Goran i njegova mama!Suseda je bila uzasno uzrujana,jako je galamila,vrijedala...Jasno je rekla da se ja ne ni u kom slucaju nemogu igrat s njenim Goranom(i svako malo pogledavala u mene da vidi jel taj njen urlik stize do mog mozga)Njenog Gorana ceka velika karijera,on ce postat jako pznat,a kako ce svirat ako su mu ruke crvene i ozlijedene od udaranja.Bilo je bucno.Moja teta Ankica,je otvorila vrata da vidi u cemu je problem,tad je Goranova mama dignula njegovu ruku (posto je taj dokaz o crvenim rukama bio pri njemu)i pocela mahat mojoj mami ispred nosa,pa onda i teti Ankici,da se svi uvjere kako je istina u njenim rukama.Mama,koja je zbilja inace miran tip i trebas bit maher da ju ispilis(o da mi je taj karakter)tako ju je i saslusala,mirno i bez panike.Ja bi joj vratima bubnula po nosu i vjerojatno i pokazala svoj ne mali vokabular psovanja.Tako je i rjesila situaciju,vrlo mirno.Nismo se vise igrali,nismo se ni pozdravili u prolazu....Srela sam ga neki dan u liftu,vidno pripitog,ima cetvero dece,jedno 150 kila....jad na licu...a doista me zanima koja mu je velika karijera????
konačno si i ti progovorila poslije milijun godina :)))
prije svega neka ti je sretna ta četvrta decenija. kažu ljudi da je to najbolji period u ljudskom vijeku. neka i tebi bude.
a ovo, goran, ambicije roditelja, sudbina... što reći? tko zna, možda ti je njegova mama učinila uslugu, možda ste se mogli zaljubit, oženit, cijeli život lupati te karte po prašnjavom klaviru, pa bi sad bio tvoj debeli pripiti muž, a ti bi čupala tvoje plave kike od jada. tako da.... hvala goranovoj mami :)
Dobro Ura kaže... dobro se vratila... i sretnoooooo.. Život zaista priča priče...:)))
da,ajme zamisli da sam se udala kat nize!!!!!i hvala ti urice na cestitkama!ja sam u stvari uvijek tu,stalno citam i to me odrzava da ne skrenem......
pusa medeja
priča mi je tako slatka i snažna, bez tvog suda, bez ljutnje ispričana filozofija života uz jedno malo nostalgično vraćanje u tvoje (a i moje djetinjstvo, samo smo mi dalmoži kokanje zvali tapkanje ili tape)..mnogo je takvih mojih poznanika, ali me više raduje kad anonimusi i odbačeni postanu kvalitetni, prihvaćeni, korisni i dobri ljudi, nego što me rastužuje kad potencijalni geniji postanu debele pijandure koji si ne znaju ni kondom navuć od postog sviranja...ali ajmo mi ipak pogledati prvo sebe lako je za druge..drago mi je da si tu opet...sve je manje veterana, pa se radujem...
hvala odvikavanje
gdje...
Gubim smisao svoju.
Bijah nekad daleko sretnija -dal jel više sam imala il bijah samo mlađa?
pronaći ćeš je... ne može se izgubiiti... vjeruj me... Grlim jakooooo...:)))
:))
mislim da je stvar u tome što si čekala da nešto dođe :) a kad tad moramo shvatiti da ništa od čekanja, ionako uvijek nešto drugo dođe :) u svakom slučaju draga - samo se čini da nema smisla... pozdrav
Nisi bila sretnija... Već "spretnija"... Izgubila si i optimizma!
Šaljem Ti ga malo... Nema predaje!
Pozdrav!
......ma gdje bila, znaj da često pomislim na tebe draga; želim ti čestit i blagoslovljen Božić!
Znam samo da je apatija kravetina. Fuj. Anyway, doći će opet, zato i jest, da nam dolazi. :)
ja te jako,jako volim
e vidi, ja cu prepisat ova dva posljednja komentara i pravit se da sam ih ja smislio. ili ću te ipak samo uputit da ponovno procitas što vele garbage i babun pa ces znat da ja bas isto mislim i osjecam.
Sretna nova!
nagovjesti mi mir
Dobro mi je u tišini mog doma......
volim kave miris.........Prokleta nepravda!
i kod mene kave miris... želim ti mir...:)))
Dobro je kada je dobro u miru vlastitog doma. :)
uhh uhh. kave mris...
meni zabranjen,,,
mir ti želim, uistinu dobro je kad je dobro,,,
mislim na te ((O))
:)
al' samo je tren težak.............
Ovo ljeto sam napravila stotine polukompromisa.......
Stotinu sam sati provela u mislima -samo je tren težak poslije je sve lako....
Jedan od najvažnijih je bio taj-klinci su bili na moru(iako su oni cveglali i pizdili kaj nismo svi zajedno)
Onaj drugi meni važan-kupila sam mašinicu,filtere i duhan(u sebi sam rekla ;eto draga napuši se kad već moraš,a opet uštedi)
Zatim preveselo primila poziv od frendice da dohajcam k njoj po robu jer su njeni opako izrasli pa ima brdo robe(iako su moji bili u jadu jer moraju nosit tuđu robu i bilo je i suza...)vele da kad dođeš u taj jedan stadij delirija je fuuul dobro otić do vrapćanskog pothodnika i svakih pet minuta dobro se izvrištat kad prolazi vlak,a možda ti se posreći pa naletiš na neke fakere pa te i prebiju....al nisam polukompromis je bio mala flaša brendija da ne kažem konjaka za mene ženskog konja.
Onda tu su bile i knjige -taj gušt ponovit želim,molim te vlado- omogući mi to i dogodine;prvo smo skupili jedan bunt knjiga,zatim u čudu prek noći....TO je pogrešan popis!!! mamu.............!!!!!zatim ponovo probaj skupit,al eto okasnili smo-što imamo imamo ostalo ćemo kupit,a to je kak bi moj sin reko upukno tj. ukupno 845.96 kunića -prava sitnica nije ni prek soma kuna...
Al' i dalje mislim je je sam je tren težak poslije je lakše.
Moj trenutni polu kompromis je kupovanje todorićevih k plus akcija -recimo kupiš 2 pa je 1 gratis-tako da iz košare kad počnem vadit jogurte vrhnja voćne jogiće ispadne oko 12 čašica i više pa me svi u čudu gledaju....O sonke zdravo se hranite (a i jeftino) !!!!Eto imam još toga o polukompromisima,al nek stoje u koferima mojim!
Još bi nešto dodala za Babuna!so-dragi Babun! mi bi jako rado došli na roštilj al taj tjedan nije bilo k-plus mesa....ovako sam na tubu pratila kako ste se ugodno provodili -dok se sočni odresci cvrće za roštilju ,a brade vam masne-kruhića u meso močaš dok ja zalogaje ti brojim-o fala ti Bože što nisam izgubila smisao za humor kad sam već izgubila pamet i jetru....
Al' vele samo tren težak a poslije je sve lako........
.....puno puta sam te se sjetila; drago mi je da nisi izgubila smisao za humor; eto pozdrav ti ostavljam; idemo dalje.........:-))
eto, spašava nas smisao za humor... malo crni... malo žuti, plavi... i ini... Ne daj se...Pusa....)))
Ajde, drž' se, ne daj se...
za klince ne brini, i ja sam kao mala x puta nosila rabljenu robu, pa mi ništa nije bilo i narasla sam velika i normalna, čak relativno normalnija od druge djece i sa manjim zahtjevima...
živio 2+1 gratis voćni jogurt.
Teško je "danas" ... Pročitati nešto duhovito...
Pozdrav!
tren za trenom ko valovi se nižu
:) a kad dolazi to poslije..? :)
http://www.skolske-knjige.net/ mi se čini stvarno dobro organizirana. :)
Mislim si -lijepo je kad prijatelji misle na tebe! i to od srca mislim!Hvala vam !!!!!
Ithi-poslije dolazi odmah iza trena,taj tren....
natuknice-hvala Vam,al evo bila sam na velesajmu i našla brdo knjiga i još i prodala ponešto-kako sam ja sposobna mama-mrak(citiram nekog iz famili)!
Imaš pravo. Samo tren... Pogotovo ako si mama-mrak. ;)
buđenje
Bijah jednom Mona Lisa
Bijah sve
Gordost osjetih i jad i bol i grč
i razočarenje
osjetih i ushit i ponos i
extazu i vidjeh sve visine
Dragi....bijah ja kao Ivana,kao Xena
kao Sonja
Popunih pluča
nevjerojatan je čisti zrak
lagan
bijah lagana
Ali...
zagadih misli
zatrovah se
prevarom
Al' ne,ne oprosti
Neću tako
Svoje sam jadovanje
spremila u kofere
Ponekad poslije BUĐENJA
klečim kraj kreveta
i plačem u svoje kofere
i gledam kako su se napunili
Moji koferi
Ponekad prije jutra
budim se
grč sam
i snovi su moji mučeni mnome
progone me
U polju sam vrisak ostavljam
Skačem,bacam sve u svoje kofere
grlim ih.....
Molim te nemoj me čuti
Jer i gorda sam i ranjena
I ranjene ostavljam za sobom
Sve bijah....i Mona Lisa-samo sam sad Sonja
:( ipak moram primijetiti da si pogrešne uloge igrala, možda će Sonja biti prava za tebe... pusa
lijepo ime, Sonja. ljepše od kufera, od suza, od boli... zatrpaj prošlost svojim imenom i opsuj jednom sočno, onako da pocrveni svi što su krivi. i pusti korak u sutra.
Zaista mi se dopada pjesma....
Pozdrav!
igrokaz zivota
http://tonkicapalonkica.mojblog.com/p-blogeri-na-rostilj-spremni/194585.html
Pjesmu
napiši mi pjesmu
reci da me ljubiš
pusti nek iz tebe poleti
pusti nek iz tebe teće
želim znat možemo li
vratit taj plam
voljet ludo i nezaustavljivo
jel zaborav sad sve što grlimo mi
prstima kroz kosu prođi mi
pamtim dodir taj
oči dodirni mi
lice izljubi mi
a ako to više nemožeš mili
ako se dodiri kroz sadašnjost
više prošlosti sjetiti nemogu
nema veze
pjesmu napiši mi
reci da ljubiš me
nek samo teće
nek samo poleti
želim pamtit kako je bit voljen lud i mlad
tko zna dokle je došla u svome letu..:)))
jesi li se ti to zaljubila...:)))
jok ..............samo ližem stare rane..........
sonke, pustiš me da s vremena na vrijeme pjevušim ovu pjesmu kao da je moja?
nikad dovoljno topline da popunimo sebe
urica samo raspali
zenta-jel to prokletstvo ili nitko nije savršen?
razočarenje
Slomila sam nesalomljivo
Razbila sam nerazbijeno
Vezala sam nevezano
Bože di mi je pamet bila
Zar nebi s godinama trebala bit (onako kao vino-sve pitkija-a ne sve plitkija)
Sve bolja i bolja-baršunastija
Da.
Zar bi " trebalo da budeš " ?
Budi šta želiš biti.
:o)
o, da je biti plitkija:))
...jel to spoznaja?.....možda se varaš...........pozdrav ti draga:-))............fotka je fantastična..............
da.....o da je ihfi-meni da je bit ......
Oaza : )
Priče -trudim se
e, baš biti "plitak" je najteže... Grlim.:)))
trebala sam hh..:)
di si ti?
ooo samo me se infi sjeća......jeb.......život
čudne li žene
nikad skoro ne gledam u žene
al nju sam gledala uporno i uporno
možda zato jer je spavala u bunom autobusu
možda zato jer se nekako isticala od svega
možda zato jer je bilo jutro a bila je u svilenoj jako kratkoj haljini
pre svečanoj za jutarnju vožnju
bila je u visokim štiklama,presvečanim za bus
možda zato jer mi je izgledala prevulgarno
jer joj je jedna dojka maltene virila van
jer su sva ostala mjesta u busu bila prazna
a ona oko nje puna slinavih popišanaca koji oči ne skidaju
možda zato jer joj je kosa bila nekako razbacana po ramenima
a koljena puna masnica
il možda zato jer takve žene zovemo raznim imenima
jer nema na njoj ništa ženstveno
jer mi se učinilo da u njoj nema života....
do mene je sjedio neki klinac i pisao zadaću
dok se moja kći čudila kak uspijeva pisat dok se bus drmavo
trese po uskoj cesti
ja sam se čudila kakav je život živjela ta žena
tih pol sata jedva da sam pogled skinula s nje
prepuna pitanja u sebi.....
vrlo snažan opis,daje cjeloukupnu sliku...divno...
vidiš ja često promatram baš žene... svaka nosi neku priču koju odašilje "tim" detaljima... Lijepo si to opisala...:)))
svi mi nosimo neku životnu priču
na nekima se ona više ističe dok je neki vješto prikrivaju
no nekad je i bolje da ne znamo istinu
ja ti kažem, nemam problema sa takvim, tu je manje više sve prepoznatljivo, čude me njoj slične, 'normalne', neprepoznatljive, na prvi pogled, a gore su od takvih, ima ih
ah, žene, ta divna stvorenja...
uf sonke, izvanredno prenesena slika
jesi uspjela definirat mješavinu osjećaja koju budi?
pitanje kako je došla do tog stanja...
povezati posljedicu s uzrokom
:)
Gledam ljude oko sebe sa gotovo nepristojnim fokusom, oduvijek, nekada davno sam si zamišljala njihove priče uspoređujući je sa svojom, a sada samo promatram, jer tu moć zamišljanja koja bi bila barem približna svakoj pojedinoj priči koju neka osoba u sebi nosi, nema nitko na ovome svijetu.
I sad sam se sjetila jednog jutra u busu prema Rijeci o kojem sam sama i više nego jednom razmišljala, baš kao i ti sada, sa bezbroj pitanja u glavi. Prespavala sam ga, u ljetnoj haljini, nakon cijele noći tulumarenja. Vjerojatno sam točno tako izgledala. A možda i ne, sad više ne mogu znat.
Jako, jako dobar tekst draga... Pusa
Puno nas mislimo da smo žive
jer se naše tijelo pokreće
jer govorimo i dišemo
a ustvari umiremo ..
u toj praznini nestajemo.
predivno jako...
:)
smak svijeta
Jučer poslije ručka maj femili i ja smo imali vrlo zanimljiv razgovor.Onako sitih buša moja kći je izjavila da se užasno boji smrti i da joj onaj meteor o kojem je neki dan slušala uzrokuje noćne morice.
-Ne želim umrijet,još nisam bila u disku! (onak baš zabrinuto izvali moja kći)
-Ja želim vidjet vanzemaljce! (moj sin ne misli o smrti)
Zatim krenu s pitanjima.oće to past u Europi ili gdje?gdje ćemo se sakrit?
I tak-a najbitnije od svega gdje ćemo se sakrit?
Sakrit ćemo se u kanalizaciju-velim ja
Daj umrijet ćemo od smrada (krepava od smijeha)
Moj sin je na tu temu dodao da moramo napravit mali tunel do frižidera jer on nemre bit gladan.....
I u velikoj smo debati kaj će biti s nama i uopće s civilizacijom.....oni idu tako daleko da ćak misle i o dinosaurima i kak su oni izumrijeli,i zabrinuti su ponajviše za sebe a onda i za sve ostale.......
Hm naveće kad sam se dokopala kreveta,ležim tak i mislim o tom svemu-i pomalo ćak i nemogu zamislit takvu smrt.....
Želim onako kao baka umrijet spokojno i smireno znajući da su i djeca i unuci onako i sigurni i sretni......
odlični su oni, djeca naša... rekla bih pitanja (kao igre) bez granica... Grlim.:)))
smrt je jedna tema o kojoj ne mogu razgovarati da se ne naježim
:))
neugodna tema..mislim da je važniji život nego smrt...
:)
pa ovaj... :).....mislim da su važniji oni svakidašnji smakovi, na kraju dana, tko nam garantira jutro :)
Kad stiže taj meteor da se i ja pripremim? Je l' stiže na vrijeme ili kasni zbog gužve? Stići će sigurno, samo je pitanje da li ćemo ga mi dočekati.
:)
gladan narod 2
Sve nas nove,koji smo počeli raditi premjestili su u novi dućan,koji je tek u otvorenju.Neki su tamo puna tri tjedna!!!Organizacija posla je čista nula!Nula!
Sedam dana,uključujući i nedjelju radimo jednu te istu stvar,slažemo pa preslagujemo,slažemo pa preslagujemo........Odvratno!Tu ću ubrojit samo jedan obrok koji se sastoji od jednog "sendvićka" i 2 litre vode na 50 ljudi-bez čaše!I naravno imaš 10 min da ga brzo pojedeš...Kad sam slušala tam neke priče kao "ljudi ne žele radit u konzumu jer je grozno" mislila sam ma nemre bit gore nego bit doma nezaposlen....ali evo -otvorile mi se oči!
I tako napokon otvorenje(proba čovjek sve zaboravit i loše naravno...)! A otvorenje se sastoji od elite koja pije šampanjac, kricka krekere i od nas jadnika koji smo 4 dana radili od 7 do ujuto oko 1 pol 2,oni veseli pa naravno-otvorili su još jedan dućan,a mi s podočnjacima smrdljivi,zmazani,masnih kosa,na noge jedva stat....no eto može se i to podnjet,može!Čovjek može toliko govana pojest da to nije normalno-može(vidim i osjetim) i slijedi onaj predivan tren kad nam se naša teta javi da je točno 21 sat i da se dućan zatvara-to je bilo veliko olakšanje,ogromno.Kupila sam 10 krempita(po 1.99 kn) za svoje i pojurila u garderobu sa svojim kolegicama,ali........Šefičin glas sa razglasa je zagromio-"Mole se djelatnici da ne napuštaju prostorije dućana te da napune police i očiste sve jer sutra dolazi direktor" -ostala sam stajati s mislima "dal da se pravim da je nečujem il da se ponizno vratim u dućan!"
ja čitam ovo što ti pišeš i bez prestanka ponavljam na glas: ma da li je moguće ovakvo nešto u dvadesetprvom vijeku? da li je moguće?
uh, dobro Ura zbori... ni ja ne mogu vjerovati... Grlim.:)))
ja mogu vjerovati, ali me ljuti!!! najradije bih odselila, recimo, na mars... možda todorić i njemu slični neće još tamo krenuti.
Bila sam nedugo na nekom poslovnom seminaru, pa se ljudi raspričali kako je kome raditi...pa sam se zgrozila na priču sličnu tvojoj, gdje u jednom (kod nas) trgovačkom centru žene moraju nositi trakice kad imaju one dane...da ne povjeruješ...
Moram reć,nažalost,istina je.Neznam koji bi tren izvojila kao najgori-to što svoju djecu nisam vidla 5 dana,jer slaba mi je utjeha kad im ujutro dođem u 2 i dam pusu i odem u 6 od doma,ili žene koje pričaju da su im sveukupni sati plačeni 50 kuna!!naravno da se on širi i otvara u svakom kutku....žalosno je to sve!Još žalosnije je što mu je to odobreno od same države,mislim da nikad al nikad šljaker nije bio tako malo cjenjen kao sad.....Jad, teški jad.
i što si napravila? :(
Nažalost morat ćeš se strpjeti sad u početku se radi toliko sati dok se ne uhvati neki normalniji ritam, ako se to tako može nazvati, bila si doma bez posla i znaš kako je od nečeg se mora živjeti.........prije puno vremena imala sam užasan posao i mobing od strane šefa, svaki dan sam odlazila na burzu i konačno nakon 6 mjeseci našla dobar posao a trebalo mi je dosta dugo da se vratim u normalu.......možda i tebi nešto iskrsne puno bolje nego ovo sada, ali treba vjerovati i nadati se, sretno........pusa:-))
Gubi-vratila sam se...al nisam htjela niš radit,sam sam stajala kraj mlijeka i zjakala okolo(to sam doduše naučila od svog sina,kako se pravit mutav,hihihi)
Oaza-ma znam da će bit bolje,mislim da gore ne može....eto to me nosi inače bi svisnula....
ah bezobrazluk -.-
Nije lako, ali hoće li biti bolje tko zna. Ja klincima uvijek govorim:uči sad dok je vrijeme, da možeš ti birati posao, a ne posao tebe. No svima se crno piše a raditi se mora. Nije ni u drugim firmama puno različitije.
vjerujem, a znam da zna biti mnogo gore, subote, nedjelje, često čujem takve priče
